SLOBODNA DALMACIJA (15.02.2014.) Dr. Tadić: Iz gliba nas mogu izvući samo visoke tehnologije
Energetska budućnost svijeta kroji se u Francuskoj, u mjestu Cadarache kraj Marseillesa, gdje se gradi prvi svjetski fuzijski reaktor (ITER, International Thermonuclear Experimental Reactor). Radi se o golemom projektu, praktično započetom 2007. godine, pripremanom još puno ranije, vrijednom 13 milijardi eura, na kojemu surađuju zemlje EU-a, SAD, Rusija, Indija, Kina, Japan i Koreja.
Budući da je Hrvatska članica EU-a, i hrvatske tvrtke dobivaju šansu sudjelovati u tom projektu svojim proizvodima, pameću i iskustvom, te zaraditi dio od šest i pol milijardi eura, koliko EU želi investirati u ovaj projekt. A na koji način sudjelovati, bila je tema nedavnog prvog susreta hrvatskih gospodarstvenika i znanstvenika koji su krajem siječnja organizirali Hrvatske udruge poslodavaca i Hrvatska fuzijska istraživačka jedinica (CRU).
Jedan od sudionika tog susreta bio je dr. Tonči Tadić, nuklearni fizičar s Instituta “Ruđer Bošković”, hrvatski predstavnik u EURATOM-u, koordinator CRU-a, te član Upravnog odbora europske Agencije Fuzija za energiju (F4E), koja koordinira i provodi natječaje za fuzijsku energiju i koja je, utoliko, od velike važnosti i za hrvatske tvrtke koje bi se natjecale za nabavu i druge poslove vezane uz ITER.
“Ovo je bilo prvi put da se, nakon dvadeset godina meditacije o spajanju gospodarstva i znanosti, to doista i dogodi”, rekao je Tadić o konačnom susretu gospodarstvenika i znanstvenika. U razgovoru za Spektar detaljnije je objasnio svrhu i važnost gradnje ITER-a, prilike koje se tim projektom otvaraju hrvatskim fakultetima, institutima i tvrtkama, kao i svoju ulogu u svemu tome
» ITER se zajedničkim snagama i novcem gradi već sedam godina. Kakav je to, zapravo, projekt? Od kakvog je značenja za energetsku budućnost Europe i svijeta?
- ITER je najveći znanstveni eksperiment danas. Sa svojom cijenom od 13 milijardi eura skuplji je od LHC-a u CERN-u, kojemu je cijena devet milijardi eura, a s druge strane usporediv je s troškom Olimpijskih igara u Londonu 2012. godine. Cilj je postići stabilnu fuzijsku reakciju na Zemlji ili “goruću plazmu” koja grije samu sebe fuzijskim reakcijama, u procesu koji traje dok se god u plazmu ubacuje gorivo, tj. deuterij i tricij.
Pored toga, na ITER-u bi se testirao cijeli niz tehnologija koje su potrebne za rad fuzijske elektrane, od magnetske kontrole vruće plazme, preko njenog grijanja mikrovalovima i testiranja novih materijala izdržljivih na jako zračenje, do koncepta proizvodnje tricija. “Goruću plazmu” imamo u središtu Sunca i drugih zvijezda gdje je drži na okupu gravitacija, a na ITER-u je cilj kontrolirati je magnetskim poljem.
» U čemu se fuzijski reaktor razlikuje od klasičnog nuklearnog reaktora? Hoće li takav način dobivanja energije biti i sigurniji, s obzirom na sve opasnosti koje prijete iz ‘običnih’ NE, te s obzirom na to da se nuklearni otpad mora zbrinjavati na dugi vremenski rok, predstavljajući, zapravo, stalnu opasnost?
- Kod fuzijskog reaktora nema potrebe obogaćivanja nuklearnog goriva. Nema ni potrebe za reprocesiranje istrošenog nuklearnog goriva ili za njegovo zbrinjavanje na tisuće godina kao kod “klasičnih” nuklearki. Ostaje naravno problem nisko i srednje-radioaktivnog otpada, no on bi se čuvao u sklopu same fuzijske elektrane oko sto godina. Pored toga, nema šanse da se dogodi nekontrolirana lančana reakcija kao u Černobilu.
Fuzijska elektrana je slična plinskom kuhalu - zatvorite dotok plina i reakcija prestaje. Ovdje su gorivo plinoviti izotopi vodika deuterij i tricij i to u vrlo maloj količini. U ITER-u ili elektrani DEMO bi osam grama plinskog goriva bilo rašireno na oko osam tisuća metara kubnih. Fuzijska elektrana snage 2 GW trošila bi 200 kilograma deuterija godišnje i oko šest tona litija iz kojeg bi se u samoj elektrani proizvodio tricij. Za istu proizvedenu snagu trebalo bi godišnje tri milijuna tona ugljena ili 1,5 milijuna tona nafte.
Međutim, radi dobivanja “goruće plazme” fuzijski reaktor ITER i fuzijska elektrana moraju biti veliki: da bi imali dovoljno veliki volumen plina, te da bi mogli postići dovoljno veliku temperaturu - oko 150 milijuna 0C, a bez opasnosti za stijenke reaktora. Snaga fuzijskih elektrana zato će isto biti velika - oko 2 GW.
» Koliko bi fuzijskih reaktora, odnosno elektrana trebalo da se zadovolje energetske potrebe u Hrvatskoj, Europi, svijetu?
- Bit će to zapravo strateški energetski objekti u svakoj zemlji. Usporedbe radi, nuklearka u Krškom ima snagu od 0.68 GW, termoelektrana-toplana Zagreb 0.8 GW, a termoelektrana Plomin 0.3 GW. Hrvatska polovica u Krškom daje nam oko 15 posto potrebne električne energije. EU proizvede godišnje 3,2 milijuna GWh električne energije, od čega je 55 posto iz termoelektrana.
Čak 27 posto električne energije EU proizvedu nuklearne elektrane, a 18 posto otpada na sve obnovljive izvore, uključujući i hidroelektrane. Pri tome EU uvozi 52 posto svojih potreba za fosilnim gorivima! U ostatku svijeta je udio termoelektrana još i veći. Zato za fuzijskom energijom posebno čeznu svi koji danas većinom uvoze fosilna goriva: EU, Kina, Indija, Japan, Koreja.
» Kad bismo mogli koristiti energiju iz fuzijskih elektrana?
- EU je postavio rokove pred agenciju F4E i konzorcij EuroFusion, čiji je član i CRU: do 2022. treba dovršiti ITER, koji bi do 2027. trebao postići “goruću plazmu”. Prva fuzijska elektrana DEMO gradila bi se u desetljeću nakon toga, tj. oko 2035. godine. Postigne li se sve to, energetska budućnost svijeta bit će posve drukčija jer ćemo raspolagati obiljem energije. Što opet znači bitno manju emisiju CO2.
» Kakve tvrtke dobivaju posao u projektu ITER, što je presudno za uspjeh?
- Profili tvrtki kakve se traži za ITER su razni: građevinci, izvođači metalnih konstrukcija, spremnika za plin i cjevovoda, tvrtke za naprednu metalurgiju, s iskustvom u radu s cjevovodima tekućeg helija, tvrtke specijalizirane za nadzor i servisiranje komponenti u području s jakom radijacijom, izvođači elektroničke opreme i specijalnih kabela i slično. No da biste se uopće mogli natjecati, treba proći zahtjevan postupak registracije pri Agenciji Fuzija za energiju.
» Zašto među tisuću tvrtki koje imaju licenciju za ITER nema ni jedne iz Hrvatske? Kad bi se to moglo promijeniti?
- Ni jedna tvrtka nije ni mogla dobiti posao prije 1. srpnja 2013., jer F4E smije dati posao jedino tvrtkama iz zemalja-članica EU-a. Dakle, naše tvrtke da su i htjele nisu se mogle registrirati. Pored toga, cijela ova priča je bila donedavno nepoznata u Hrvatskoj - sve do osnivanja Hrvatske fuzijske istraživačke jedinice, te imenovanja dr. Stjepka Fazinića i mene za članove Upravnog odbora Agencije Fuzija za energiju, odnosno mr. Maje Pokrovac iz Hrvatske udruge poslodavaca za ILO ili povjerenicu za Industriju F4E. Time se Hrvatska i formalno uključila u F4E.
U svom nastupu u HUP-u želio sam okupljenim poslovnim ljudima opisati da ono što od njih traži ITER nije nedostižno, da imaju što ponuditi i da se ima smisla angažirati na tim natječajima. Pratimo dakle natječaje i obavještavamo one tvrtke u Hrvatskoj koje bi to trebalo zanimati, odnosno prosljeđujemo im ankete o tehnološkim rješenjima koje od njih traži F4E, te koristimo svaku priliku za lobiranje u korist naših tvrtki. Maja Pokrovac sudjeluje na koordinacijama europskih ILO na kojima se razmjenjuju informacije i traže partnerstva za zajednički nastup na natječajima.
» Kakve su nam mogućnosti, čime hrvatske tvrtke mogu konkurirati? Možete li izdvojiti neke od njih koje su za to sposobne?
- Imamo čak dvije tvrtke - Inetek i Hrid - koje izrađuju i koriste daljinski upravljane robote za nadzor i popravak cjevododa u ozračenim dijelovima nuklearnih elektrana. Imamo barem jednu tvrtku - Alfatim - za napredne legure bakra ili volframa koje se koriste u oklopu ITER-a. Imamo niz tvrtki za napredne metalne konstrukcije - recimo škverove, tvrtke za izradu zahtjevnih kabela ili kontakata i provodnika - Flexivod i Elka, te brojne tvrtke za izradu napredne elektronike.
RIZ i dalje izrađuje radioodašiljače kojim se može grijati plazma u fuzijskim postrojenjima. Uz to, Koordinacija fuzijskih tvrtki pri HUP-u želi suradnju s ustanovama iz Hrvatske fuzijske istraživačke jedinice: Institutom “Ruđer Bošković“, Institutom za fiziku, Prirodoslovno matematičkim fakultetom, Fakultetom elektrotehnike i računarstva, Fakultetom elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje, te Sveučilištem Rijeka, jer na nekim natječajima bi trebali nastupiti mini konzorciji sastavljeni od par tvrtki i par znanstvenih ustanova.
Na tom tragu je, uostalom, i pisana fuzijska strategija EURATOM-a - “Fusion Roadmap”. Bez znanstvene podloge i pomoći CRU teško je razumjeti što se zapravo traži u natječajima Agencije Fuzija za energiju. Već desetljećima se u Hrvatskoj govori o spajanju gospodarstva i industrije, a suradnja Koordinacije fuzijskih tvrtki pri HUP-u i CRU-a je upravo to!
» Rekli ste mi da vas je pozitivno frapiralo to što smo “na tri četvrtine natječaja imali s čime izaći”, a “jedna četvrtina natječaja kao da je pisana za hrvatske firme”. Možete li to dodatno objasniti?
- Pozitivno me frapiralo u prvom redu to što nismo tehnološki zaostali, nego smo na razini potreba ITER-a i imamo se čime natjecati, nakon što smo uz pomoć HUP-a sagledali mogućosti domaćih tvrtki. Kod nas se naime često smatra kako Hrvatska nije tehnološki sposobna za ništa više od kuhanja kave ili betoniranja sa i bez armature.
Hrvatsku međutim iz gliba može izvući samo proizvodnja i visoke tehnologije, a ITER je dobra prilika za to. Drugo, pozitivno me frapiralo to što hrvatski poslovni i znanstveni sektor ne kukaju i ne traže pomoć države, nego pokazuju inicijativu i žele se odmjeriti s konkurencijom u Europskoj uniji.
» U Hrvatskoj ste dugo bili poznatiji kao političar nego kao fizičar; pamti vas se kao aktivnog saborskog zastupnika HSP-a. Koliko ste danas politički aktivni - ili je fizika pomela politiku?
- Nisam aktivan kada je riječ o stranačkoj politici ili domaćoj politici općenito. No predsjednik sam think-tanka Euro-Mediteranski Forum (EMEF) iz Splita koji se bavi vanjskom politikom EU-a na Mediteranu i ulogom Hrvatske na ovom prostoru sa svih aspekata: sigurnost, dijalog religija i kultura, urbani razvoj, promet, zaštita mora, ekologija, voda, energetika itd. Ponosan sam što su Jakša Miličić, Alen Soldo, Maja Fredotović, Ranko Goić, Pero Reić, Senad Bajramović, Igor Tabak i Stipe Božić članovi EMEF-a. Od listopada 2012.
EMEF je hrvatski član uglednog konzorcija EuroMeSCo, koji okuplja 95 think-tankova i instituta iz EU-a i mediteranskih zemalja. To nam je doista veliko priznanje za višegodišnji rad na tom području. EuroMeSCo priprema za Europsku komisiju analize o vanjskoj politici na Mediteranu, u tu svrhu ga je 2008. Europska komisija i osnovala. Od listopada 2013. EMEF je u posebnoj radnoj skupini EuroMeSCo-a za praćenje i analizu Arapskog proljeća za potrebe EU-a. Tu radnu skupinu čini samo 12 think-tankova iz EU-a, Egipta i Turske, što je također priznanje našem radu. Politički smo dakle aktivni, ali na strateškoj razini EU-a i Mediterana.
» Zalagali ste se za uvođenje gospodarskog pojasa, osnivanje obalne straže itd. Što danas smatrate svojim najvećim političkim uspjehom?
- To što sam uspio pokrenuti neke političke inicijative, odnosno što sam uspio uvjeriti vladajuću većinu u oba mandata da prihvati moje zakonske prijedloge, od kojih su neki zaživjeli u praksi u pomalo izmijenjenom obliku - recimo Zakon o sukobu interesa, Zakon o primopredaji vlasti, Zakon o hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru, Odluka o proglašenju gospodarskog pojasa, Zaključak o obeštećenju vlasnika nacionaliziranih brodova itd.
Neki nažalost nisu, poput Fonda za zaštitu radnika pri stečaju, Dobrovoljne pomoćne Obalne straže, ili inicijative za optički kabel do svakog stana. Žalosti me što saborski zastupnici ne koriste mogućnost predlaganja novih zakona ili iniciranja saborskih rasprava o temama od javnog interesa kao što sam to ja činio.
Lidija Gnjidić
Prilika za škverove
Što sve traži postupak registracije tvrtke pri Agenciji F4E da bi se mogla natjecati za posao u projektu ITER?
- Nakon ispunjavanja svih potrebnih formulara, vašu tvrtku provjerava business intelligence služba F4E, kako im se ne bi podvalila neka tvrtka koja tamo ne bi smjela biti. Jer posao ne mogu dobiti tvrtke koje su u stečaju, koje su imale problema sa zakonom, koje “peru” mafijaški novac i sl. Bitne su i poslovne reference i bonitet, ali i ISO standardi. No svi natječaji nisu isti, njihov oblik varira ovisno o tome je li neka komponenta znanstveno i tehnološki definirana ili nije. Ako jest, onda je to tzv. otvoreni natječaj kod kojeg se traži najjeftinijeg ponuđača za traženo tehnološko rješenje.
Ako nije, onda je to druga krajnost ili tzv. pregovarački natječaj namijenjen prikupljanju ponuda s tehnološkim rješenjima, nakon čega se provode pregovori s 2-3 izabrana ponuđača, a posao dobiva onaj koji nudi najbolje tehnološko rješenje, ne nužno najjftinije. Postoje još dvije varijante natječaja između ovih krajnosti. Pri tome treba znati sljedeće: tvrtke koje su registrirane pri F4E za gradnju ITER su one koje će sutra biti uzete u obzir za gradnju DEMO i svake druge fuzijske elektrane. Uz to je registracija hrvatske tvrtke pri F4E već referenca sama po sebi! Ako se pak dobije posao na ITER-u, onda je to referenca i za tržišta Japana, SAD-a, Rusije, Kine i Indije.
Pored toga, EU često daje pojedinu fuzijsku opremu ostalim partnerima u ITER-u, a tu opremu onda izrađuju tvrtke koje preko natječaja izabere F4E. Recimo, za japanski supravodljivi fuzijski reaktor JT-60SA trebalo je početkom 2013. izraditi šest kuglastih spremnika za helij, svaki po 250 m3, za što su naši škverovi vjerujem sposobni. Za indijski fuzijski reaktor trebalo je 2012. izraditi radioodašiljač za mikrovalno grijanje plazme, a koliko znam Indijcima bi odgovarala i ponuda RIZ-a na takvim poslovima. Imamo dakle što ponuditi.